Jučer, 12. travnja 2026., na Bijelu nedjelju, bio sam u gradu Pregradi u Hrvatskom zagorju, koji se u povijesnim izvorima prvi put spominje još 1334. godine, a arheološka istraživanja pokazuju da je ovo područje bilo naseljeno već u razdoblju između 1300. i 1000. godine prije Krista.

Bio sam pozvan na sjednicu Gradskog vijeća, na kojoj su predsjednica Davorka Filipčić i gradonačelnik Goran Vukmanić izvijestili o uspješno provedenim projektima u gradu. Dodijelili su i priznanja zaslužnim pojedincima.

Prisutne su bile i brojne ugledne osobe iz Krapinsko-zagorske županije, hrvatske Vlade, Sabora i Ureda predsjednika Republike.

Grad Pregrada je i moj grad, jer sam rođen u naselju Stipernica, jednom od 26 naselja koja čine područje Pregrade, i ondje sam prije 70 godina završio osmogodišnje školovanje. Pedesetih godina prošloga stoljeća to je područje bilo jedno od najgušće naseljenih.

Kao i mnogi drugi, nakon osnovnog školovanja napustio sam Pregradu, ali sam već krajem šezdesetih godina ponovno s njom bio povezan na različite načine, o čemu smo jučer oživljavali sjećanja u razgovoru sa starijim Pregradčanima.

Kao kadrovski direktor u Metalni Maribor uspio sam osigurati da Pregrada dobije znatna financijska sredstva za uređenje cestovne infrastrukture iz tadašnjih saveznih fondova u Beogradu, namijenjenih nerazvijenim područjima. Prema tadašnjim propisima poduzeća su obvezno uplaćivala određena sredstva za razvoj nerazvijenih područja u Jugoslaviji, a dio tih sredstava mogla su usmjeriti i u konkretno okruženje.

Mnogim osnovnoškolcima pomogao sam da se školuju u poznatoj mariborskoj Industrijskoj kovinarskoj školi, gdje su troškove školovanja pokrivala tadašnja mariborska poduzeća Metalna i TAM. Također sam mnogima pomogao u daljnjem studiju na mariborskim višim školama, koje su osnovane početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća.

Pregrada je u vrijeme Jugoslavije bila i mjesto gdje su brojni slovenski obrtnici pod povoljnijim uvjetima nego u Sloveniji registrirali svoj obrt. I u tome sam nekima s veseljem pomogao.

Nakon osamostaljenja Hrvatske i Slovenije te liberalizacije poduzetništva pridonio sam otvaranju podružnice slovensko-njemačkog poduzeća (Kostelpromet), koje je u najtežem razdoblju poduzetničke krize omogućilo zaposlenje za približno 300 ljudi. Tada mi je Gradsko vijeće dodijelilo naziv počasnog građanina Pregrade.

Knjižnici u Pregradi darovao sam više svojih i drugih korisnih knjiga, a jučer i monografiju povodom 50. obljetnice Sveučilišta u Mariboru, u kojoj sam sudjelovao kao suautor i kao supotpisnik akta o osnivanju tog sveučilišta prije pedeset godina.

Pregrada nije samo mjesto mog rođenja i osnovnog školovanja, nego i dio mog životnog puta, mojih sjećanja i mog srca. Zato sam zahvalan što sam se i ovom prigodom ponovno mogao susresti s ljudima s kojima nas povezuje zajednička prošlost, rad i poštovanje prema rodnom kraju.

Takvi susreti čovjeka ponovno podsjete da život nije sastavljen samo od godina, nego ponajprije od ljudi, djela i veza koje stvaramo kroz vrijeme. Pregradi želim još mnogo uspješnih koraka naprijed, a njezinim ljudima povezanost, ponos i povjerenje u budućnost.

Kada se nakon dugih godina vratiš u kraj svoje mladosti, shvatiš da sjećanja nikada doista ne odlaze. Ostaju u ljudima, ulicama, riječima i susretima. Upravo zato su takvi trenuci dragocjeni i vrijedni da ih sačuvamo i u pisanom obliku.

Hvala svima koji čuvate sjećanje na prošlost i istodobno stvarate budućnost Pregrade. Drago mi je što sam nekada mogao biti dio te priče i što je smijem pratiti i danas.

Zahvalan sam što sam nekada mogao sudjelovati u stvaranju dijela te priče i što je danas smijem s radošću pratiti.

Preteklost nas oblikuje, spomini pa nas povezujejo

Včeraj, 12. aprila 2026, na Belo nedeljo, sem bil v mestu Pregrada v Hrvaškem Zagorju, ki se v zgodovinskih virih prvič omenja že leta 1334, arheološke raziskave pa kažejo, da je bilo to območje naseljeno že v obdobju med letoma 1300 in 1000 pr. n. št.

Povabljen sem bil na sejo Mestnega sveta, na kateri sta predsednica Davorka Filipčić in župan (gradonačelnik) Goran Vukmanić poročala o uspešno izvedenih projektih v mestu. Podelila sta tudi priznanja zaslužnim posameznikom.

Prisotne so bile tudi številne ugledne osebnosti iz Krapinsko-zagorske županije, hrvaške vlade, sabora in urada predsednika republike.

Mesto Pregrada je tudi moje mesto, saj sem rojen v naselju Stipernica, enem od 26 naselij, ki sestavljajo območje Pregrade, in sem tam pred 70 leti končal osemletno šolanje. V petdesetih letih preteklega stoletja je bilo to območje eno najbolj gosto poseljenih.

Tako kot mnogi sem po osnovnem šolanju zapustil Pregrado, vendar sem bil že konec šestdesetih let z njo znova povezan na različne načine, o čemer smo včeraj obujali spomine v pogovoru s starejšimi Pregradčani.

Kot kadrovski direktor v Metalni Maribor sem uspel, da je Pregrada dobila precej finančnih sredstev za urejanje cestne infrastrukture iz takratnih zveznih skladov v Beogradu, namenjenih nerazvitim območjem. Po takratnih predpisih so podjetja obvezno vplačevala določena sredstva za razvoj nerazvitih območij v Jugoslaviji, del teh sredstev pa so lahko usmerila tudi v konkretno okolje.

Mnogim osnovnošolcem sem pomagal, da so se šolali na znani mariborski Industrijski kovinarski šoli, kjer so stroške šolanja krila takratna mariborska podjetja Metalna in TAM. Prav tako sem mnogim pomagal pri nadaljnjem študiju na mariborskih višjih šolah, ki so bile ustanovljene v začetku šestdesetih let preteklega stoletja.

Pregrada je bila v času Jugoslavije tudi kraj, kjer so številni slovenski obrtniki pod ugodnejšimi pogoji kot v Sloveniji registrirali svojo obrt. Tudi pri tem sem nekaterim z veseljem pomagal.

Po osamosvojitvi Hrvaške in Slovenije ter ob sprostitvi podjetništva sem prispeval k odprtju podružnice slovensko-nemškega podjetja (Kostelpromet), ki je v najtežjem obdobju podjetniške krize omogočila zaposlitev približno 300 ljudem. Takrat mi je Mestni svet podelil naziv častnega občana Pregrade.

Knjižnici v Pregradi sem podaril več svojih in drugih koristnih knjig, včeraj pa še monografijo ob 50-letnici Univerze v Mariboru, pri kateri sem sodeloval kot soavtor in kot sopodpisnik akta o ustanovitvi te univerze pred petdesetimi leti.

Pregrada ni le kraj mojega rojstva in osnovnega šolanja, temveč tudi del moje življenjske poti, mojih spominov in mojega srca. Zato sem hvaležen, da sem se lahko tudi ob tej priložnosti znova srečal z ljudmi, s katerimi nas povezuje skupna preteklost, delo in spoštovanje do domačega kraja.

Takšna srečanja človeka znova opomnijo, da življenje ni sestavljeno le iz let, temveč predvsem iz ljudi, dejanj in vezi, ki jih ustvarjamo skozi čas. Pregradi želim še veliko uspešnih korakov naprej, njenim ljudem pa povezanosti, ponosa in zaupanja v prihodnost.

Ko se po dolgih letih vrneš v kraj svoje mladosti, ugotoviš, da spomini nikoli zares ne odidejo. Ostanejo v ljudeh, ulicah, besedah in srečanjih. Prav zato so takšni trenutki dragoceni in vredni, da jih ohranimo tudi v zapisu.

Hvala vsem, ki ohranjate spomin na preteklost in hkrati ustvarjate prihodnost Pregrade. Vesel sem, da sem mogel biti del te zgodbe nekoč in da jo smem spremljati tudi danes.

Hvaležen sem, da sem mogel del te zgodbe soustvarjati nekoč in da jo smem z veseljem spremljati tudi danes.