povodom uskrsnih blagdana upućujemo vam iskrene čestitke uz želje za mir, zdravlje i blagostanje.

Uskrs, kao simbol nade, obnove i novoga života, podsjeća nas na važnost međusobnog poštovanja, solidarnosti i zajedništva. U tom duhu, neka ovi blagdani dodatno učvrste prijateljske veze između naših zajednica te pridonesu daljnjem jačanju međusobnog razumijevanja i suradnje.

Neka vam uskrsni dani donesu spokoj, radost i novu snagu, a nadolazeće razdoblje obilje osobnog i zajedničkog napretka.

U ime Konzulata Republike Hrvatske srdačno vam želimo sretan i blagoslovljen Uskrs.

Prof. dr. Šime Ivanjko, počasni konzul Republike Hrvatske

Spoštovani pripadniki hrvaške skupnosti v Republiki Sloveniji, spoštovani prijatelji, državljani Republike Slovenije,

ob velikonočnih praznikih vam izrekamo iskrene čestitke ter želimo mir, zdravje in blagostanje.

Velika noč kot simbol upanja, prenove in novega življenja nas opominja na pomen medsebojnega spoštovanja, solidarnosti in povezanosti. V tem duhu naj prazniki še dodatno utrdijo prijateljske vezi med našimi skupnostmi ter prispevajo k nadaljnjemu razumevanju in sodelovanju.

Naj vam velikonočni dnevi prinesejo spokoj, veselje in novo energijo, prihodnje obdobje pa obilo osebnega in skupnega napredka.

V imenu Konzulata Republike Hrvaške vam želimo lepe, mirne in blagoslovljene velikonočne praznike.

Prof. dr. Šime Ivanjko, častni konzul Republike Hrvaške

Danas 10. veljače se u pojedinim krajevima Hrvatske slavi Stepinčevo kao katolički spomendan, na dan smrti blaženog Alojzija Stepinca (1898. – 1960.). Ovaj spomendan posebno se obilježava u Zagrebačkoj nadbiskupiji, te u drugim dijelovima Hrvatske a posebno među Hrvatima izvan Hrvatske kao znak sjećanja na blaženog kardinala.
Proslava Stepinčeva slavi se u godinama nakon što je papa Ivan Pavao II. proglasio kardinala Stepinca blaženim 3. listopada 1998. godine u hrvatskom nacionalnom marijanskom svetištu Mariji Bistrici. Od tada se ovaj spomendan redovito obilježava svečanim misnim slavljima i drugim prigodnim događanjima.
Mariborski hrvatski vjernici katoličke vjeroispovijesti obilježiti će Stepinčevo u subotu 14.veljaće 2026 u 18 sati okviru Hrvatske katoličke misije bl. Alojzije Stepinac u crkvi sv. Alojzija ( Glavni trg) sa misnim slavljem i kraćim predavanjem o životu blaženika.
Prof. dr. Šime Ivanjko, počasni konzul RH u Mariboru

Konzulat Republike Hrvaške v Mariboru je v zadnjih letih postal več kot zgolj urad. Je informacijsko vozlišče ljudi – ne le Hrvatov, temveč tudi pripadnikov drugih narodov z območja Balkana – ki iščejo odgovore o podjetništvu, zaposlitvi, delu, bivanju, prihodu v državo, prehodih v druge države in še čem. Vedno več je vprašanj o študiju, dedovanju in podobno. A med vrsticami se najpogosteje vračajo teme, ki zadevajo vsakdan: dobre in slabe prakse zaposlovanja ter sobivanje v družbenem okolju.

In tu se pokaže neprijetna resnica: neprimerno – in na dolgi rok nevarno – je, če priseljence obravnavamo kot dobrodošlo »delovno silo«, kot ljudi pa kot nekakšno nujno zlo. Človek ni samo par rok. In družba ni samo stroj, ki ga je treba mazati z delovno silo.

Če bomo ljudi, ki jih bo iz dneva v dan več, gledali izključno skozi uporabnost, bomo naredili dvojno škodo: sebi in njim. Ne bomo imeli le slabe vesti; potiskali jih bomo na rob. Na robu pa se ne rojeva pripadnost, temveč zapiranje vase. Tam nastajajo skupine, prežete z nezaupanjem do večinskega okolja – in to je recept za dolgoročne napetosti, ki jih potem vsi radi »presenečeno« ugotavljamo.

Zato je čas, da se trezno pogovorimo o integraciji – in odločno zavrnemo prisilno asimilacijo.

Integracija je zavestna odločitev družbe in države: ustvariti pogoje, da se človek lahko vključi – z delom, jezikom, pravicami in odgovornostmi, s stiki in priložnostmi. Asimilacija pa je nekaj drugega: počasen, pogosto nezaveden proces stapljanja, ki se lahko zgodi šele potem, ko je človek sploh dobil možnost, da postane del skupnosti.

Brez integracije asimilacije ni. Še več: prisilna asimilacija praviloma ne prinese uspeha, temveč odpor. Ljudje se ne »preoblikujejo« z ukrepi; z ukrepi se lahko zgolj odrinejo.

Odgovornost za prvi korak je predvsem na družbi. Če hočemo, da bodo priseljenci čutili pripadnost, jim moramo ponuditi realne poti do nje. V sedanjih migracijskih procesih to pomeni: najprej ustvariti pozitivno klimo sprejema, nato pa konkretne možnosti vključevanja – posebej tam, kjer lahko ljudje gradijo samostojnost, na primer v podjetništvu.

Kajti alternativa je slaba: da ljudem prodajamo iluzijo, da bodo z asimilacijskimi postopki »izstopili« iz kategorije potrebne delovne sile. Ne bodo. Če jih družba še naprej vidi predvsem kot delovne roke, bodo delovne roke tudi ostali – samo z več grenkobe.

Integracija da. Asimilacija kot prisila – ne.

Radostan sam i ponosan svaki put kada čujem za profesionalne i znanstvene uspjehe svojih gimnazijskih kolega iz Klasične gimnazije Bol na Braču. Naša generacija, iako brojčano mala, iznjedrila je iznimne ljude: više od polovice nas postiglo je doktorat znanosti, a četvero kolega danas su istaknuti članovi akademije znanosti. Ovaj podatak nije samo impresivan, nego svjedoči o snazi klasičnog obrazovanja i inspirativnom okruženju u kojem smo stasali.

Među njima se posebno ističe moj školski kolega, akademik i prof. dr. sc. povijesnih znanosti Stjepan Krasić, čije je dugogodišnje istraživačko djelovanje već ostavilo dubok trag u hrvatskoj i europskoj historiografiji. Nedavno je još jednom privukao pažnju međunarodne znanstvene zajednice predstavljanjem povijesno vrijedne poruke o ulozi hrvatskoga jezika u 16. i 17. stoljeću.

Hrvatski jezik kao važan slavenski jezik ranog novog vijeka

Prema njegovim istraživanjima, hrvatski je jezik u tom razdoblju bio jedan od primarnih slavenskih jezika korištenih u intelektualnoj, diplomatskoj i kulturnoj komunikaciji. Hrvatski pisci, prepisivači, glagoljaši, humanisti i putopisci imali su utjecaj daleko izvan granica tadašnje Hrvatske, a tragovi hrvatske pisane riječi pojavljuju se u brojnim europskim središtima.

Ovo otkriće donosi novo svjetlo na jezične i kulturne tokove Europe ranog novog vijeka te jasno potvrđuje da je Hrvatska imala važnu ulogu u oblikovanju intelektualne mape slavenskog svijeta.

Zadarsko sveučilište iz 1396. – skriveni dragulj hrvatske akademske povijesti

Akademik Krasić već je ranije postao poznat po jednom od najznačajnijih otkrića u novijoj hrvatskoj historiografiji: dokumentirano je dokazao da je 1396. godine u Zadru osnovano prvo hrvatsko sveučilište, i to gotovo dva stoljeća prije osnutka većine suvremenih hrvatskih visokih učilišta.

Zadarsko sveučilište imalo je:

• dva fakulteta – filozofski i teološki,
• pravo dodjele najviših akademskih stupnjeva – bakalaureata i doktorata,
• položaj koji ga svrstava među najstarija europska sveučilišta svojega vremena.

Ovo otkriće promijenilo je način na koji gledamo na hrvatsku znanstvenu tradiciju. Dugo se smatralo da Hrvatska nije imala razvijenu akademsku infrastrukturu u srednjem vijeku, no pronalasci iz zadarskih arhiva jasno govore suprotno. Hrvatska se tako ubraja u red naprednih i obrazovanih europskih sredina koje su već u 14. stoljeću imale organizirano sveučilišno djelovanje.

Novi doprinosi i aktualna istraživanja

Najnovije otkriće akademika Krasića o položaju hrvatskog jezika u 16. i 17. stoljeću samo je nastavak njegova plodonosnog znanstvenog rada. Istraživanja temeljena na arhivskim rukopisima, starim tiskanim knjigama, latinskim i talijanskim izvorima te europskim korespondencijama otkrivaju bogatstvo hrvatske kulturne baštine koje je desetljećima bilo zapostavljeno ili nedovoljno istraženo.

Više o njegovu najnovijem radu možete pročitati na sljedećoj poveznici:https://www.facebook.com/watch?v=842683185011757 

Osobna refleksija

Za mene je posebno nadahnjujuće gledati kako se trud, znanje i strast mojih školskih kolega pretaču u otkrića koja obogaćuju ne samo hrvatsku, nego i europsku kulturnu povijest. U vremenu kada se često zaboravlja vrijednost humanističkih znanosti, ovakvi uspjesi podsjećaju koliko je važno njegovanje jezika, povijesti i kulture.

Klasična gimnazija Bol na Braču bila je naš početak – mjesto gdje smo naučili razmišljati, istraživati i postavljati pitanja. Danas, desetljećima kasnije, s ponosom mogu reći da ta tradicija i dalje živi u djelima mojih kolega.

V svetu, kjer so meje vse bolj odprte, razumevanje med ljudmi pa še vedno zahteva trud in zaupanje, imajo častni konzuli posebno in dragoceno vlogo. Njihovo poslanstvo presega okvir uradne diplomacije – so ambasadorji povezovanja, kulture in zaupanja.

Delujejo na stičišču gospodarstva, družbe in medčloveških odnosov, kjer štejeta predvsem osebni ugled ter pripravljenost služiti skupnemu dobremu. Častni konzuli so pogosto posamezniki z bogatimi življenjskimi in poslovnimi izkušnjami, ki s svojim znanjem in mrežo poznanstev prispevajo h krepitvi vezi med državama.

Spodbujajo gospodarsko sodelovanje, povezujejo podjetnike, odpirajo priložnosti za nove naložbe in projekte. Njihova vloga pa ni le gospodarska – pogosto so tudi zavzeti promotorji kulturne izmenjave, izobraževanja in humanitarnih pobud.

S svojim delovanjem krepijo prepoznavnost države, ki jo zastopajo, in hkrati bogatijo okolje, v katerem delujejo. Njihova moč je v neformalnosti – v sposobnosti, da s toplino in osebnim pristopom povezujejo ljudi, gradijo mostove zaupanja in širijo razumevanje med narodi.

Funkcija častnega konzula nosi poseben moralni pomen – ne temelji na politični moči, temveč na časti, integriteti in pripravljenosti prispevati k boljšemu svetu. V tem duhu vsak novi konzulat pomeni več kot le diplomatsko točko; pomeni nov most med kulturama, priložnost za sodelovanje in simbol prijateljstva med državama.

Dve domovini, ena zavezanost

Prof. dr. Šime Ivanjko, pripadnik hrvaške narodnosti, je izrazit domoljub. Kot rad poudari, ima dve domovini – Hrvaško in Slovenijo – katerih odnos primerja z odnosom moškega do žene in matere. Do obeh goji različen, a iskren in spoštljiv odnos, saj verjame, da lahko oseba, ki živi v simbiozi z dvema kulturama in obvlada oba jezika, s tem bogati svojo osebnostno rast in razumevanje sveta.

Ustanovitev konzulata in prvi izzivi

Na podlagi sporazuma med Vladama Republike Slovenije in Republike Hrvaške je bil leta 1995 v Mariboru ustanovljen Generalni konzulat Republike Hrvaške (Narodne novine št. 53 z dne 11. 8. 1995). Dr. Ivanjko je bil imenovan za častnega konzula, vendar Vlada Republike Slovenije ni izdala pooblastila ( eksekvature) za njegovo delovanje.