Škola nije samo zgrada. Ona je simbol jednakih mogućnosti.

Nakon završetka Drugoga svjetskog rata nekoliko roditelja iz moga zaseoka Stipernice, pokraj Pregrade u Hrvatskom zagorju, odlučilo je svoju djecu slati u najbližu osnovnu školu u Sopotu, udaljenu oko 3,5 kilometra, odnosno u Pregradu, koja je bila udaljena približno šest kilometara.

Svakodnevni pješački put do škole i natrag bio je iznimno naporan za djecu od šest ili sedam godina. Taj je put trebalo prijeći po svakojakom vremenu – po kiši, snijegu, studeni i ljetnoj vrućini. Zbog velike udaljenosti i teških životnih uvjeta mnoga su djeca nakon nekoliko godina odustajala od školovanja.

Ako me sjećanje ne vara, iz moje su generacije samo smo trojica uspješno završila osmogodišnju osnovnu školu. Ta činjenica mnogo govori o životnim prilikama na selu u to vrijeme i o tome koliko je dostupnost škole odlučivala o budućnosti jednoga djeteta.

Naš najveći san bio je da i Stipernica jednoga dana dobije svoju osnovnu školu. Desetljećima se ta želja nije ostvarivala. Tek nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, 2015. godine, u Stipernici je otvorena nova osnovna škola. Ono što je za našu generaciju bio nedostižan san postalo je stvarnost za generacije djece koje su došle poslije nas.

Kada danas pogledam unatrag, shvaćam da škola nije samo zgrada. Ona je simbol jednakih mogućnosti, nade i vjere da i dijete iz zabačenoga zagorskog sela može samo znanjem promijeniti svoj životni put.

Narod ne gradi svoju budućnost samo cestama i tvornicama, nego prije svega time što djeci približava školu. Svaki kilometar koji država skrati na putu do znanja jedan je kilometar bliže pravednijoj i humanijoj budućnosti.

Bio sam počašćen što su me prije nekliko godina pozvali na svečano otvorenje nove osnovne škole u Stipernici. Toga sam dana imao osjećaj da se nisu ostvarili samo dječji snovi, nego i snovi čitave generacije naših roditelja, koji su vjerovali da će znanje jednoga dana biti dostupnije i djeci iz našega zabačenog sela. Bio je to dan velikoga ponosa i tihoga zadovoljstva.

Prije nekoliko dana na društvenim sam mrežama pročitao vijest da se škola zatvara jer više nema dovoljno djece. Ta me vijest duboko potresla. Živim daleko od Stipernice, ondje više nemam svakodnevni život, a ipak sam osjetio kao da se u meni srušilo nešto vrlo važno.

Dugo sam razmišljao zašto me ta vijest toliko pogodila. Shvatio sam da se ne zatvara samo školska zgrada. Zatvara se jedan simbol. Simbol nade zbog kojega smo nekoć vjerovali da će život naše djece biti lakši od našega. Zatvaranjem škole ne nestaju samo učionice i školsko zvono. Tiho nestaje i dio uspomene na ljude koji su sanjali bolju budućnost svoje djece.

Takva sudbina nije zadesila samo Stipernicu. Ona pogađa mnoga mala mjesta iz kojih mladi odlaze, a s njima nestaje i dječji smijeh. Kada utihne škola, selo izgubi dio svoje budućnosti. Ostanu kuće, ceste i uspomene, ali nestane ono što svakom mjestu daje život – nova generacija.

Možda zato ova vijest toliko boli. Ne zato što je zatvorena jedna škola, nego zato što čovjek odjednom shvati da se polako zatvaraju i vrata njegova djetinjstva. Ostaju uspomene i zahvalnost što smo pripadali vremenu u kojem su snovi bili dovoljno veliki da jednoga dana postanu stvarnost.

A možda nas zatvaranje jedne male seoske škole opominje na još nešto važnije. Škola se ne zatvara samo zbog toga što nema djece; ona se zatvara zato što više nema mladih obitelji koje bi u tom kraju gradile svoj život. Kada selo izgubi školu, ono ne gubi samo ustanovu – gubi razlog zbog kojega se mladi odlučuju ostati ili vratiti. Bez djece nema škole, ali bez škole često nema ni djece.

Zato bi svako zatvaranje seoske škole trebalo biti mnogo više od administrativne odluke. To bi trebao biti trenutak ozbiljnog društvenog propitivanja: jesmo li učinili dovoljno da život na selu ostane moguć i dostojanstven? Jer škola nije samo mjesto učenja. Ona je srce zajednice. Dok se u njoj čuje dječji glas, selo još uvijek vjeruje u svoju budućnost.